Category Archives: Proza i oko nje
Karta
Jednake
(Po)rađanje
Počelo je život kao tačka. Slučajno si otkrila si da postoji. Pulsirajuća, prisutna, žiži. Kao želja, potreba. Onda je, hranjena nadom i zalivana strepnjom tačkica počela da raste. Želiš joj sve najbolje, da je čuvaš i maziš, izvedeš na pravi
Kletva
Nikad nije kasno
- On je seo na moooju nošu, skjoni ga – ljutito je, trupćući o pod protestovala najdražoj vaspitačici Ljilji. - On me je juče tri puta povukao za kikicu – rekla je ushićeno novoj najboljoj drugarici Milici na velikom odmoru.
Čekanje
San. Upokojen u mutno jutro, zadojen obrisima jutarnjeg svetla. To je bio jedini život koji je imala. Počinjao je s večeri kad tamne senke krenu da plešu horizontom. Izdužuju lagano siluete postajući merilo za noćni strah. Čekala je srtpljivo. Svake
Devojka koja nikada nije volela
Nikada nije volela. Nikog od one plejade snažnih, rutavih luku, majmunskih manira i nekontrolisanog krika. Nikog od slatkorečivih, večito pripitih, sa lošom dikcijom, još lošijim zadahom, od onih što su vrhuncem romantike smatrali karanfile i flekavi karirani stoljnak nekog
Dok sam čekala da se skuva kafa
Ova prozica je deo jednog forumskog takmičenja. Igrarija na temu. Koja mi je jasno stavila do znanja da se ljudi plaše teških reči. Lako iskazanih… Jutro. Konačno sunce. Miris behara se ušunjava kroz odškrinut prozor. Lagano se izvlačim ispod



























